Neškodljiva čarolija laži
(Barun Mϋnchhausen između istine i laži)
O tome zašto čovjek laže i kako to čini napisano je bezbroj debelih knjiga. Na životnom putu taj se radoznali čovjek iznovice uspinje oko traženja istine, a laž mu se pri tom stalno sapliće oko nogu. Baš ona, takva kakva jest, u tom mu traganju - kakva li paradoksa ?! - nerijetko pomaže, jer svaka raskrinkana laž još je jedan korak bliže željkovanoj istini, što god nam ona značila u životu.
No umjesto beskrajna raspredanja o laži zanimljivije je lagati! Ali i to treba znati! Njemački barun Karl Fridrich Hieronymus von Mϋnchhausen (1720-1797.) itekako je dobro znao kako se to radi. Povijest ga pamti kao najvećeg lašca svih vremena, a u razdoblju od 1781. do 1783. u Berlinu je tiskan svojevrstan Vademecum za veseljake, u čijem su se 8. i 9. dijelu našle neobične priče i anegdote o lažljivom barunu.
Mϋnchhausen je, dakle, doista postojao,a šaljivo-lažljive priče što ih je tako vješto ispredao ubrzo su iz Njemačke stigle u Englesku. Na engleski ih je preveo vrstan povijesničar i ljubitelj starina Rudolf Erich Raspe (1737-1794.), koji je, premda višestruko nadaren, zbog labilnosti karaktera i s tim povezanih teških prijestupa iz rodne Njemačke pobjegao u Englesku. Idući trbuhom za kruhom, preveo je iz spomenutog Vademecuma priče o Mϋnchhausenu, načinivši od 17 priča i anegdota jedinstvenu pripovjest. Ova knjižica izašla je god. 1785. u Londonu. Već godinu dana kasnije dogodio se u prevodilaštvu nadasve rijedak fenomen. Priča o Mϋnchhausenu prevedena je natrag na njemački. Učinio je to nekad slavni njemački pjesnik Gottfried August Bϋrger, tvorac glasovite i u Slavena navlastito omiljene balade Lenore (1773.), čime je ujedno ova pjesnička vrsta na velika vrata ušla u njemačku književnost. Bϋrger je Raspeov predložak uvelike preradio i dopunio novim zgodama i pričama, pa je knjiga o Mϋnchhausenu najprije u Njemačkoj stekla status tzv. pučke knjige (Volksbuch), da bi se na temalju kasnijih prijevoda proširila po cijelom svijetu.
Umijeće laži što nam ga podastire barun Mϋnchhausen plijeni bujnošću razmahane mašte. Njegove laži nisu, međutim, plod demagoškog manipuliranja zrncima istine. Takvim se lažima posvuda na našem planetu služe prepredeni pozemljari, čineći to na svim životnim razinama u obliku sofisticiranih biznismenskih trikova, visokoparnih kulturnjačkih prepucavanja i malignih političarskih smicalica. Mϋnchhausenovski lažopleti spram svega ovoga benigne su floskule koje nas poput čarolije umiju namijati do suza, pomažući nam da ne zaboravimo kako funkcionira istinski smijeh, taj osebujni mehanizam koji bi čovjeku, kada bi za njim češće posezao, možda i mogao donijeti stanovito samoizlječenje.
Sead Muhamedagić