Boris Kovačević, redatelj
PUNI PROSTOR
"Ma, bilo je super!", rekao mi je devetogodišnji dječak nakon jedne od prvih generalnih proba. "Vidio sam kako leti na topovskoj kugli, juri kroz oblake, kosa mu vijori ... Ispod njega su gorjele kule, vojnici su pucali ... Ma, sve sam to vidio, kao na filmu". Tog trena znao sam da smo uspjeli, jer mimo svih "odraslih" razloga za postavljanje ove predstave, iza nas se tijekom proba iskradala neka djetinjasta želja da na kazališnim daskama stvorimo raskošan, bogat spektakl holivudskih nesputanosti. Da bi to postigli, ogolili smo kazalište do same biti: do glumca samog, koji praznih ruku, u praznom prostoru, bez kulisa, šminke i tehničkih čuda, samo vješto organiziranom snagom doživljaja, gradi predstavu u osobnom i ničim sputanom prostoru imaginacije svakog pojedinca u publici.
Odlučili smo se za zahtjevno kazalište koje traži talentiranog glumca, ali i talentiranu publiku.
